Senat Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru prihvatio je temu doktorske disertacije gosp.mr.Bilal-ef. Memiševića na temu: "KULTURNO CIVILIZACIJSKI INDETITET I DIPLOMATIJA MEHMED-PAŠE SOKOLOVIĆA"
Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru
Adresa
Kandidat: Bilal Memišević, mag. islamskih nauka
Adresa: Omeragići bb, 73240 Višegrad
E- mail: bilal.f@hs-hkb.ba
Tel.: +387/61-142-708
NASTAVNO-NAUČNOM VIJEĆU INTERNACIONALNOG UNIVERZITETA U NOVOM PAZARU
Predmet: Prijava teme doktorskog rada
Poštovani,
Obraćam Vam se s molbom da odobrite prijavu doktorskog rada na temu:
Kulturološko-civilizacijski identitet i diplomatija Mehmed-paše Sokolovića (1505-1579)
Prilog:
– obrazloženje teme
– referentna bibliografija
– biografija
Unaprijed zahvalan, Bilal Memišević
Podnosilac prijave
1. Obrazloženje teme
Radni naslov doktorskog rada sa obrazloženjem
Kulturološko-civilizacijski identitet i diplomatija Mehmed-paše Sokolovića (1505-1579)
Ključne riječi
studija identiteta, historija, Osmansko Carstvo, Bosna, Višegradski kadiluk, diplomatija
Prikaz problema
O Mehmed-paši Sokoloviću dosta je napisano radova i knjiga na raznim jezicima, ali brojna literatura često ne pruža provjerene odgovore i ne rješava probleme, tako da teško može ponuditi pravu sliku o ovome velikom liku iz povijesti Bošnjaka. U ovom radu pokušaćemo donekle dati i kritički pogled na dosadašnje pisanje o Mehmed-paši Sokoloviću, uz obavezno poređenje sa podacima iz originalnih izvora. Historičar Mustafa Imamović daje zanimljivo viđenje situacije u 15. i 16. stoljeću u oblasti Podrinja i sliva rijeke Lima: "Prije svega, taj je kraj bio zahvaćen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-paše, kao visokog carskog dostojanstvenika. Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajište sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeća prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani među Bošnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade džamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je već napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeća. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem džamije. U kasabi skoro u pravilu isključivo žive muslimani, pa tu Mehmed-paša nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na Islam." Mehmed-paša je živio i djelovao cijelo jedno stoljeće kasnije (Imamović, Mustafa Historija Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo 1997). Kod nas je najviše o Sokoloviću pisao Radovan Samardžić, ali ni njegovo pisanje nije imalo za cilj odvojiti usmenu tradiciju i „neprovjerene priče“ od dokumenata. Dosta je nelogičnosti u osnovnim podacima, iako je studija metodološki dobro urađena. Ipak, pitanje „identiteta“ Mehmed-paše Sokolovića ostalo je otvoreno do danas. U radu ćemo pokušati ispitati moguća polazišta jako bitna za proučavanje biografije Mehmed-paše Sokolovića, ona polazišta koja su najčešća i uobičajena u studijama identiteta kakve se danas rade širom svijeta. U različitim nacionalno-romantičarskim člancima kojima se pokušavaju utemeljiti stabilne historiografske tradicije nekih naroda iznose se (vrlo često i planski) brojne zablude u predstavljanju lika Mehmed-paše Sokolovića. Naš rad će se baviti donekle i takvim nelogičnim stavovima i kontradikcijama, ali će se skoncentrirati i na osvjetljavanje historijskog lika Mehmed-paše Sokolovića kao velikog osmanskog diplomate. Postoje i tendencije u literaturi da se Mehmed-paša predstavi samo kao Bosanac bez jasne predstave o tome kakvog je etničkoga porijekla, ali, s obzirom i na to da čuveni historičar Ibrahim Alajbegović, koji je rođen još za života Mehmed-paše Sokolovića, tvrdi za sebe da je Bošnjak i da je iz bošnjačke loze Sokolovića, nema puno dilema oko toga kako su se izjašnjavali pripadnici porodice Sokolovića. Mitologizacije iz novije srpske nacionalnoromantičarske historiografije kreću se ka epskom smišljanju priča o Baji, iako se zna da se nigdje u popisima stanovništva Bosne ne spominje ime Bajo ili Bajica, te da je to zapravo ime epskog junaka Baje Pivljanina iz Crne Gore, koje je posebno bilo u opticaju u vrijeme "epske faze" u romantičarsko-nacionalnoj srpskoj historiografiji, kad se epska predaja stavljala u prvi plan i nastojala se dokazivati, makar i nevještim iskrivljavanjem historijskih činjenica.
U drugom dijelu rada akcenat je na „diplomatskim planovima“ Mehmed-paše Sokolovića. U vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog mladi je Sokolović, kao školovan i okretan dvorjanin, koji se već istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-paša. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-paša je 1555. dobio položaj trećeg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etničkim i jezičkim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (antički Oxus), odnosno sa uzbečkim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje bila je borba protiv perzijskog šaha kao zajedničkog protivnika." (Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo 1997).
Mehmed-paša Sokolović učvrstio se na položaju velikog vezira. Dobro zapaža Imamović kad kaže da su "njegova moć i uticaj dostigli do tada neviđene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historičar i začetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, još 1830. primijetio da je umjesto "za vladavine Selima II," bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovića." Tu činjenicu su zapazili već Sokolovićevi savremenici, kao mletački bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je već 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-paša "prvi vezir," "onaj koji caruje u Turskoj." Cavalli je zaključio da je Mehmed-paša "svojom pameću i razboritosću" potpuno zaslužio toliku vlast. Takav svoj položaj Mehmed-paša je nastojao zadržati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povećao broj njegovih neprijatelja, kako među dvorjanima tako i među carigradskom ulemom. Mehmed-paša Sokolović je u ime Sulejmana Veličanstvenog, još pod osvojenim Sigetom, okupio i držao vojnu snagu Carstva u svojoj čvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na položaju velikog vezira. Za to vrijeme, držeći se načela sultana Sulejmana, Mehmed-paša je održavao Carstvo na vrhuncu vojno-političke moći i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveći osmanski vladar. (Von Hammer, Joseph (1979:II:63) Historija turskog /Osmanskog/ carstva, Zagreb).
Kao što pišu Bahija Zlatar, Mustafa Imamović i ostali historičari, veliki vezir Mehmed-paša nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovića čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovića putem adžami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-paša. On je još 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Šama (Damask), Halepa i Rumelije. Već 1535-36. susreće se na položaju egipatskkog valije, kada je imenovan za člana vezirskog vijeća. Deli Husrev-paša imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na položaju sandžak-bega u Nigdu, jugoistočno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda živio na svom zijametu u Bosni, pošto je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolović koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-paša Lala, koji je došao u carski saraj uz pomoć Deli Husrev-paše, svog starijeg brata. Mustafa-paša Lala bio je stalno protivnik svog rođaka Mehmed-paše Sokolovića.
Želimo naglasiti da u ovom radu donosimo i predstavljamo i vakufname Mehmed-paše Sokolovića u kojima stoji da je on „Džemaluddina Sinan-bega Sokolovića“, što je važno za svako detaljnije pisanje o identitetu Mehmed-paše Sokolovića. Tekstovi dosad neistraženih i u našim krajevima gotovo nepoznatih vakufnama napisani su na oko 65 stranica. Vakufname Mehmed-paše Sokolovića snimili smo prilikom naučnoistraživačkog boravka u Istanbulu.
Za potrebe pisanja o diplomatiji Mehmed-paše Sokolovića planirali smo konsultirati izvore iz Bečkog arhiva, kao i ostalih arhiva iz spomenutog perioda.
Cilj istraživanja
U istraživanju smo postavili nekoliko ciljeva:
– skrenuti pažnju na lik Mehmed-paše Sokolovića, ali i značaj određivanja njegovog identiteta, budući da se dosta neprovjerenih podataka poečlo koristiti u literaturi na našem jeziku;
– skrenuti pažnju na ličnost Mehmed-paše Sokolovića kroz njegove vakufname;
– kritički i znanstveno, sa aspekta analize dokumenata, ukazati na rasprave u današnjoj historiografiji o Sokolovićevom identitetu;
– ukazati i na pravo samog Sokolovića da ponudi pokoju bilješku o vlastitome porijeklu;
– ukazati na važnost diplomatskog umijeća Mehmed-paše Sokolovića u upravljanju u poslovima koji su mu bili povjereni;
Kratak prikaz dosadašnjih istraživanja
u spomenutoj oblasti
Dosadašnje pisanje o Sokoloviću sve više ukazuje na potrebu revalorizacije dosadašenje literature. Naime, dosta podataka se pokazuju kontradikornim kad se ozbiljnije analiziraju. Cilj rada nije ponuditi novo rješenje, već nastoji ukazati na znanstvenu neodrživost postojećih podataka. Iako su poznati Sokolovićevi vakufi, dosada niko nije integralno obradio i na naš jezik preveo vakufname Mehmed-paše Sokolovića.
Naučni doprinos
U radu se nastoji skrenuti pažnja na ukupnu sliku problema pokušavanja nestručnog učitavanja identiteta, što je zapravo problem nerazumijevanja dijahronijskog razvoja društva u Bosni u osmanskom periodu. U prilogu rada potrebno je dati i naučnu, filološku obradu sačuvanih Sokolovićevih vakufnama.
Teorijski okvir
S obzirom da je tema i teorijske i praktične naravi, nastojat ćemo sa aspekta savremen historiografije osvijetliti problem praktične nominalizacije identiteta osobe Mehmed-paše Sokolovića, ukazujući istodobno šta je u „politici nominacije identiteta“ stvar struke a šta politike. Ukazat ćemo na korelaciju „usmene predaje“ koje se ne provjeravaju, s jedne strane, i društva koje „programirano učitava identitet osobe iz povijesti“ (kroz sociokulturno, nacionalno, konfesionalno određenje), kao i na funkciju „faktora identifikacije“ na integraciju i diferencijaciju određenih skupina stanovništva.
Generalna hipoteza
Za života Mehmed-paše Sokolovića gotovo da ne postoje nikakve rasprave o identitetu Mehmed-paše Sokolovića, pošto su ga svi prisvajali (i Bošnjaci i Turci i Hrvati i Srbi i ostali), dok se u kasnijoj nacionalno-romantičarskoj historiografiji uglavnom nastoji nametnuti „neznanstveni“ princip: ko ga prvi prisvoji u pisanju, taj ima pravo i da mu određuje identitet.
Pomoćne hipoteze
U okviru glavne hipoteze postavljaju se pomoćne hipoteze koje pomažu uopćavanju zaključka i istodobno ga provjeravaju u različitim periodima i historijskim okolnostima. Posebna pažnja se usmjerava prema manje istraženim aspektima navedenog problema određivanja imena pojma „narod, pleme, skupina, zajednica“ i njegove realizacije u različitim političkim okolnostima.
Očekivani rezultati
Rad želi predstavljati zaokruženu, preglednu studiju o spomenutom problemu. Osobito su u prvom planu rasprave koje se vode na osnovu zvaničnih administrativnih spisa i podataka koji su napisani u Sokolovićevo vrijeme. Očekuje se studija od oko 200 strana, uz obradu (prijevod i/ili transkripciju) vakufnama Mehmed-paše Sokolovića.
Metode
U radu se pravi kombinacija istraživanja osmanskih turskih izvora i dokumenata koji se odnose na Mehmed-pašu Sokolovića. Za određene dokumente biće potrebna i filološka analiza. Komparativna metoda, dakako, vrlo je česta u studijama historiografske naravi, pa i u ovom istraživanju. U ovisnosti o materijalu biće zastupljene, onoliko koliko je to nužno, induktivna i deduktivna metoda iznošenja zaključaka i rezultata istraživanja. U obradi stručnog, historiografskog aspekta navedenog problema, koristićemo i poznate filološke metode analize teksta.
Primarni izvori
– svi dokumenti o Sokoloviću u različitim arhivima kod nas i u svijetu.
Polazna literatura
1. Altınay, Ahmed Refik (1920) Sokollu, İstanbul.
2. Bašagić, Safvet-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini (prir.) Svjetlost, Sarajevo 1986.
3. Cafer Iyânî. Tevârîh-i Cedîd-i Vilâyet-i Üngürsüs : Osmanlı-Macar Mücadelesi Tarihi, 1585-1595 (haz. Kirişcioğlu, Mehmet), Kitabevi, İstanbul 2001.
4. Çelebi, Katip, Tuhfat al-kibār fi asfār al-bihār, BDK – Ali Emiri.
5. Gelibolulu, Mustafa Âlî, “Mecālis-i ekābirde gılmān yüzüne bakamak beyānındadır”, In: Mevā‘idü-n-Nefā’is fī Kavā‘idi’l-Mecālis (Neşr eden: Yeni Çağ Tarihi Kürsüsü), İstanbul, 1956.
6. Gökbilgin, Tayyib (1957) Sokollu Mehmed Paşanın bir talimatı ve 1572 Tarihinde Bosna ile Alakadar Birkaç Vesika, Prilozi za orijentalnu filologiju, VI-VII, 1956-57, Sarajevo.
7. Hadidi, Tevārīh-i Āl-i Osmān, Süleymaniye Ktp. – Esad Efendi 2081.
8. Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekkit, Povijest Bosne /s turskog preveli Abdulah Polimac… [et la.]/, Sarajevo 1999.
9.&nb
masallah, nas grad je uvijek ima pametnih ljudi
Bosanski muslimani su najbolji primjer kako se lako manipuliše jednim narodom koji se odrekne svoje prošlosti…. Nemački istraživač Marien Vencel{u svetu poznati autoritet za istoriju Bosne srednjeg veka} je na osnovu višegodišnjih istraživanja dokazala „da stećke nisu pravili bogumili“, jer oni nisu ni postojali. U posebnosti „bosanske crkve“, u podizanju jednog vida srpske ćirilice na nivo posebnog pisma „bosančice“, kao i u nametanju „bosanske nacije“ M. Vencel vidi argumente za konačni zaključak da je u svim tim falsifikatima okupaciona vlast „tražila ideološko uporište za razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije“ …- Merijen Vencel je 1999. u Sarajevu objavila dve studije o bogumilima. Rekla je da je 1960. došla u Sarajevo da istražuje bogumile i živela je u ubeđenju da su stećci njihovi. „Ovome su sledile godine istraživanja, tokom kojih sam shvatila da stećke nisu pravili bogumili“, i da oni nisu ni postojali. Napisala je da su ovu teoriju prvi zastupali habzburški političari „tražeći ideološko uporište njima neophodnog razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije“. Urednik koji je u Sarajevu objavio prevod ove studije Merijen Vencel, autor je velike knjige o nastanku bošnjačke nacije od srednjovekovnih bogumila. Zapadna politika ne bi bila tako nemilosrdna u razbijanju Jugoslavije a danas srpske države, da počiva na nekim istorijskim istinama….. Vezivanje stečaka za nekakve bogumile je definitivno podvala.Nadgrobnih mramora ima svuda u srpskim krajevima, u Konavlima, Dalmaciji, u današnjoj Crnoj Gori i Republici Srbiji, odnosno u nesumnjivo pravoslavnim oblastima, kao i u portama pravoslavnih manastira, kao što su Krupa, Tvrdoš, Dobrun, Davidovica i Mileševa.Bosna je bila čisto srpska i pravoslavna država. Bila je toliko izazivački pravoslavna na vratima Zapada, da je protiv nje vođeno više krstaških ratova (npr.1221-1222.), u kojima su daleki preci današnjih krvoloka, kao ugarske sluge, činili nad bosanskim Srbima iste onakve zločine kakve njihovi potomci čine danas..